Kada pogledam u nazad i kada bih napisao sve ljude koje sam upoznao i sve prijatelje koje sam imao i imam, to bi bio spisak sa hiljadama imena. Koliko je tu pravih prijatelja? Da sam se pitao pre deset godina, rekao bih dosta, a sada kazem malo, jako malo.
Jedna od mojih deviza je ,,Na muci se poznaju junaci,, i tako i gledam kroz zivot. Ranije nije bilo tako.
U vrticu i kada si mali, drugar ti je svako ko ti ponudi svoju uzinu, ko ti da kliker ili ti pokaze svoj autic...I onaj ko je cicija, pa i on ti je drugar jer je tu, prisutan je.
U osnovnoj, drugar je onaj ko ti da krug svojim biciklom, ko ti da da prepises domaci, ko te ubaci u tim, ko ti je komsija. Jednostavno i dalje su ti svi drugari.
U srednjoj skoli pocinje podela, pocinje drugarstvo po grupama, drugari smo jer navijamo za isti klub, tukli smo se na istoj strani, mrzeli smo istoriju zajedno...
Nema izazova, nema zrtve, svi smo za jednog, jedan za sve, ali na recima.
Dodje vojska i zajednicke muke. U takvoj grupi izdvajaju se ljudi po njihim karakterima, tek tu pocinje da se vidi pravi i prvi drug. Ali tog prijatelja brzo zaboravimo jer je sada postao daleko, vracamo se prijateljima iz detinjstva. Ta grupa ljudi polako primenjuje svoje osobine na otvoreno ponasanje prema ljudima. Sve je manje onih koji mi odgovaraju i kojima ja odgovaram. U moj zivot prikljucuju se i drugi prijatelji, sa posla, roditelji dece iz vrtica, nove komsije, jedni dolaze, drugi odlaze... Dosli su i prvi veliki problemi, velike muke gde bi trebalo da se ,,nasi junaci,, prepoznaji i pomognu. Za neke je moj problem sitan, nevazan za nekog krupan, kao i za mene...pomaze mi onaj najslabiji, onaj za koga sam mislio da hoce, ali da ne moze, taj mi je pomogao, bez reci.
Sta ce onda coveku stotine drugara koji mu ne vrede nista? Mozda mu trebaju radi druzenja, jer covek nije navikao da zivi sam. Ali ja kazem, da meni pojedini i bivsi prijatelji ne trebaju, bolje biti sam nego druziti se lazno i lazno se smejati...
Svi smo na iskusenju, svi koji razumeju ovih nasih 30 slova, malo nam treba pomoci jedan drugome, danas sam ja u blatu, a sutra,m?
twitter @sasatenkista
Jedna od mojih deviza je ,,Na muci se poznaju junaci,, i tako i gledam kroz zivot. Ranije nije bilo tako.
U vrticu i kada si mali, drugar ti je svako ko ti ponudi svoju uzinu, ko ti da kliker ili ti pokaze svoj autic...I onaj ko je cicija, pa i on ti je drugar jer je tu, prisutan je.
U osnovnoj, drugar je onaj ko ti da krug svojim biciklom, ko ti da da prepises domaci, ko te ubaci u tim, ko ti je komsija. Jednostavno i dalje su ti svi drugari.
U srednjoj skoli pocinje podela, pocinje drugarstvo po grupama, drugari smo jer navijamo za isti klub, tukli smo se na istoj strani, mrzeli smo istoriju zajedno...
Nema izazova, nema zrtve, svi smo za jednog, jedan za sve, ali na recima.
Dodje vojska i zajednicke muke. U takvoj grupi izdvajaju se ljudi po njihim karakterima, tek tu pocinje da se vidi pravi i prvi drug. Ali tog prijatelja brzo zaboravimo jer je sada postao daleko, vracamo se prijateljima iz detinjstva. Ta grupa ljudi polako primenjuje svoje osobine na otvoreno ponasanje prema ljudima. Sve je manje onih koji mi odgovaraju i kojima ja odgovaram. U moj zivot prikljucuju se i drugi prijatelji, sa posla, roditelji dece iz vrtica, nove komsije, jedni dolaze, drugi odlaze... Dosli su i prvi veliki problemi, velike muke gde bi trebalo da se ,,nasi junaci,, prepoznaji i pomognu. Za neke je moj problem sitan, nevazan za nekog krupan, kao i za mene...pomaze mi onaj najslabiji, onaj za koga sam mislio da hoce, ali da ne moze, taj mi je pomogao, bez reci.
Sta ce onda coveku stotine drugara koji mu ne vrede nista? Mozda mu trebaju radi druzenja, jer covek nije navikao da zivi sam. Ali ja kazem, da meni pojedini i bivsi prijatelji ne trebaju, bolje biti sam nego druziti se lazno i lazno se smejati...
Svi smo na iskusenju, svi koji razumeju ovih nasih 30 slova, malo nam treba pomoci jedan drugome, danas sam ja u blatu, a sutra,m?
twitter @sasatenkista
Нема коментара:
Постави коментар
Moj pogled je ovakav, a Vas?